Planinarsko društvo Yeti

Obišli smo neke lokacije na Moslavačkoj Gori pa vezano uz njih evo nekoliko zanimljivih detalja i par fotografija u GALERIJI SLIKA.

1.KAMENE KUGLE

Migmatitne kugle su oblikovane u procesu nastanka (hlađenja) stijena takozvanim kuglastim lučenjem.

PORTUGAL

-------------

MOSLAVAČKA GORA

Monsanto je ime usamljenog portugalskog sela koje je predivno i posebno! Sagrađeno je među stijenama s kućama stisnutim ispod ili između divovskih kamenih kugli koje pomalo sliče pikulama za divove! Kuće se doslovno uklapaju u okolinu, a uske kamene uličice dodatno naglašavaju šarm ovog malog mjesta. Izgled Monsanta nije se mijenjao stoljećima, a zanimljiva je i titula "Najportugalskijeg sela u Portugalu" kojeg je selo dobilo 1938. godine na državnom natjecanju. Restrikcije gradnje pretvorile su ovaj kameni kutak u živući muzej do kojeg nije jednostavno stići javnim prijevozom. Ipak, višesatna vožnja osobnim vozilom iz naseljenijih mjesta isplati se zbog pogleda na zadivljujuću panoramu! LINK NA PORTUGAL !

2.MOSLAVAČKE DINE

KAMENOLOM VRTLINSKA

Debljina pijeska je najčešće oko 40m, a maksimalna se penje do 70m. Sadržaj SiO2 je oko 93,19%. Ova ležišta su posljednji put istražena prije 10-15 godina za potrebe tvornice stakla u Lipiku. Pijesak iz ovih ležišta se koristio i u keramičkoj industriji. Zalihe se u ovim ležištima mjere u milijunima tona. Eksploatacijsko polje "Vrtlinska" smješteno je na zapadnim obroncima Moslavačke gore, 8,5 km južno od Grada Čazme u Bilogorsko-bjelovarskoj županiji i 300 m zapadno od mjesta Vrtlinska. Po količini i kvaliteti rezervi spada u jedno od najznačajnijih ležišta kremenog pijeska

3.GARIĆ GRAD

O Gariću se puno toga već zna ,no zanimljivo je napomenuti kako je nakon poduzetih radova na njegovom čišćenju osvanuo u sasvim novom svjetlu i sada pruža još neviđene poglede na neke detalje koji su do sada bili skriveni zbog nabujalog raslinja pa ga se isplati doći ponovo razgledati.

Bezbrižno sam uživao u čarima jadrana naivno misleći da sam na sigurnom.Jedina opasnost je malo brdo iza Turnja,brdo na koje se može doći autom.Savršeno(za bivšeg planinara).No vrag nikada ne spava.Jednog dana obradova me poziv starog prijatelja tate yetija Željka Tomca.Nakon uvodnog ćakulanja Željko mi objasni da bi baš bilo lijepo nakon odmora otići i malo uživati u Alpama.Cilj-Jalovec.Istog trena sam rekao može.MOŽE!Koja sam ja budala.Zar nakon 40 godina životnog iskustva,mnoštva planinarskih izleta ja upadnem u takvu klopku.Tek nakon 3 dana sam shvatio što sam obećao.Jalovec je jedan od najvećih izazova slovenskih planina.Visok je nešto preko 2600 metara(stvarno ne znam točnu brojku,a uopće nije ni bitna) stjenoviti vrh s pristupnim stazama koje su označene kao jako zahtjevne po planinarskim mjerilima.Na Jalovec sam se već pokušao popesti prije desetak godina s Borisom(ne ovim našim) i Hrvojem.Bio sam puno bolje fizički spreman,no zbog nekih objektivnih i subjektivnih razloga nismo uspjeli.No obećanje je obećanje.Nije mi preostalo drugo nego pakirati ruksak.Kada sam shvatio da bi nas Slovenski carinici mogli čudno gledati (Tomac i ja s ruksacima idemo u Alpe) pa čak da bi mogli završiti i na promatranju u Vrapču ili nekoj sličnoj slovenskoj ustanovi,nazvao sam Bokija i predložio mu da pođe s nama.Hvala bogu Boki je čovijek koji ima kratak fitilj kada je planinarenje u pitanju,a beskrajno strpljenje za likove kao što sam ja koji misle da su još planinari.I tako smo nas trojica uspjeli zavarati slovenske carinike da nas puste u Deželu.Prvi dan je plan doći autom na planinski prijevoj Vršič,a odatle pješice nekih četiri sata do Zavetišča pod Špičkom,našeg prenoćišta.Sama vožnja od Kranjske gore na Vršič je dovoljna da se duša napuni.Stijene Prisojnika,Male i Velike Mojstrovke mamac su brojnim turistima tako da na Vršiču za vikend nema mjesta za parkiranje(koje se plaća 3 eura)pa smo morali parkirati 15 min hoda od početka staze.Staza je prvih dva i pol sata lagana šetnja da bi posljednjih sat i pol preostalo 400 metara uspona.Taj zadnji dio se je poprilično odužio.Nadomak doma sam bio uvjeren da ću idući dan provesti u domu a ne na usponu na vrh.Hvala bogu piva u domu me je vratila u život,a kada je Boki odustao od svoje i dao je meni svatih da sam blagoslovljen.Pivo je najveći motiv u planini za ljude kao što sam ja.Tijekom večeri u domu smo se raspitivali o stazama u planini kod domaćih planinara.S vrha vodi jedna,koja je prilično zahtjevna ali dosta skraćuje povratak do auta.Kada sam pitao te planinare da li će i oni tom stazom oni su odgovorili da neće.Vraćaju se do doma i dužim putem nazad.Upitah zašto tako jer sam znao da je kraća staza na glasu kao jako opasna pa sam mislio da se možda boje.Oni su odgovorili da se ne boje nego da na toj stazi nema pive a u domu ima.MOĆ PIVE.Nakon noćenja na skupnom ležišču u zoru nas je dočekao Triglav umotan u oblake,jutarnje sunce kako proviruje negdje kod Razora i još šesto metara uspona na Jalovec.Sami uspon je jako lijep,nije pretežak za one s malo iskustva na stijenama,jedino treba paziti na kamenje pod nogama da ne bi poletjelo na glave planinara koji su iza vas.Dan je bio idealan jer su se izmjenjivali sunce i oblaci pa nije bilo jako vruće za hodanje.Ljepota koju sam vidio i koja još uvijek vlada mojim mislima djelimično je vidljiva na fotografijama.Ja to ne znam opisati.Nakon doručka na vrhu polusatnog uživanja u pogledu i odmora krenuli smo u nizinu.Na mjestu gdje se odvaja ona jako zahtjevna staza sreli smo dečka i curu koji su došli s te strane.Bili su totalno prestrašeni.Rekli su nam da je staza vrlo teška i da ne idemo na nju jer ćemo se morati vratiti.To nas nije pokolebalo,a i ja sam znao da ne mogu više u brdo nego samo dolje.Prvi dio nizbrdice je sipar a nakon nekih dvadeset minuta ulazi se u okomitu stijenu koja je osigurana klinovima.Uz potrebnu koncentraciju tih 150-200 metara stijene savladali smo bez poteškoća.Nakon stijene ostaje još nekih 500 metara nadmorske visine spusta do one naše lagane staze.E taj dio me je uništio.Pred kraj sam mislio da neću uspijeti jer me mišići na nogama više nisu služili.Mislio sam, da ću umrijeti.Ipak misao da umirem u stranoj zemlji dala mi je novu snagu i nekako sam se dokopao Vršiča i hladne pive koja mi je po tko zna koji put vratila život.MOĆ PIVE!Ovaj izlet preporučam svakom tko se ne boji stijene.FOTOGRAFIJE U GALERIJI.

1.dan  Seline-Ljubotić-Stap

Sreći i veselju nikad kraja! Skupilo se napokon dovoljno slobodnih dana za malo dužim lutanjima i uživanciji na meni najdražem dijelu Velebita. Ekipica mala,ali vesela! Spavanje na našem starom mjestu u Selinama, pa „ranom zorom“ na bus za Tribanj-Krušćicu. Više me ništa na našim izletima  ne može iznenaditi pa tako kad nas je na autobusnom stajalištu vozač autobusa odbio povesti (iz samo njemu poznatog razloga) - slatko sam se nasmijala s dečkima i prelazimo na plan B. Uz malo hodanja i raspitivanja po Starigradu uspijevamo pronaći prijevoz do Ljubotića,već dobrano kasnimo sa planiranim polaskom. Lagano krećemo od crkve u Ljubotiću put Tatekove kolibe ispod Stapa. Vani-horor, sunce nemilosrdno prži i grije, mi umorni od svih manevara od jutra, svaki čas zastajkujemo, pijemo vodu…  Kruno i Dominik se ne mogu nadiviti prirodi oko nas.Kruno slika kao lud kao da mu je svaka fotka zadnja, a Slavko i ja se smijuljimo jer znamo što nas u sljedeća 3-4 dana još čeka. Ovo je tek predvorje raja na kugli Zemaljskoj! Oni koji su bili na Velebitu znaju o čemu pričam. Vučemo se jer je toliko vruće da nas svaki korak „boli“! Ruksaci natovareni do vrha, imam osjećaj da je moj pun kamenja! No na Stapu u debeloj hladovini hrasta brzinom svjetlosti zaboravljamo na sav napor. Vatrica, juhica, tjestenina uz dodatak slastica Slavonije, pokoji bambus i gemišt, spavanje u šatoru na livadici pored skloništa-pripremilo nas je za novi dan.

2. dan      Stap-Zavrata

Jutro sviće; vedro, sunce nas već sad zagrijava i obećaje još jedan vrući dan. Divimo se kuku Stapina kao i svaki put zahvalni na mogućnosti da se družimo i uživamo u ljepotama naše domovine. Jučer je Kruno čitav dan ponavljao:”Ovo mi je najljepša staza koju sam vidio u životu…ne mogu vjerovati, zakon je!” Što li će tek danas biti kad nam je u planu obilazak Kamene galerije? Da, sve se ponavlja, Kruno-lud, lud, lud…! Mislim da je te dane zaboravio da na njegovom fotiću postoji tipka na kojoj piše “off”. Ta njegova rečenica se pretvara u neku vrstu mantre. Kamenu galeriju ne mogu i neću pokušavati opisati, fotke će to napraviti umjesto mene. U šumi oko nje nasveopće veselje nailazimo na varganje i beremo ih. Kod skloništa na Zavrati dijelimo večeru sa starim poznanikom sa Struga-Vukom, nezaobilazna juha i specijalitet večeri-varganji dinstani na luku i slanini pa umješani u žgance (za prste polizati)!

3.dan    Zavrata-M.Rujno-V.Rujno-Struge

Opet buđenje ranom zorom, Vuke je već otišao u nepoznatom smjeru, pijemo kavicu, tovarimo u ruksake koji ni treći dan nisu ništa lakši nego prvi dan (nije mi jasno kako to uspijevamo)? Šetnja po livadama Rujna uz smijeh i razgovor brzo prolazi (ili je razlog to što smo napokon na ravnom)?! Odmaramo se u dvorištu crkvice Majke Božje na V.Rujnu, zatim lagana klopica, obnavljanje zaliha vode i put Struga. Blažena šumica (iako strma) štiti nas od sunca, izvor lijepe hladne vode i napokon izlazimo na sami prijevoj Buljme. Sklonište na Strugama,mjesto na kojem se nalazi,uspomene i sjećanja na prijašnje izlete,činjenica da su naši dečki tamo branili našu domovinu;uvijek u meni probudi neku nostalgiju i natjera mi suze na oči. Samo ovog puta je sve prazno, pusto, napušteno… Nema vatrice planinara, smijeha…nema Žutog… No veselim se sljedećem danu jer smo odlučili ostati cijeli dan, guštati na Strugama i dočekati Žutog koji je “riješio” neke administrativne probleme pa se vraća natrag na svoju “funkciju”.

4.dan    Struge

Nikad još nisam provela čitav dan u planini, a da nismo hodali pa sam malo zbrčkana! Ne znam kuda ću i šta bi sa sobom; malo čistim po skloništu, kuham (dečki su u 2-3 navrata išli na bunar Marasovac po vodu), sunčam se, brbljam sa planinarima koji su u prolazu, nudim ih grahom iz kotlića…Žuti stiže iza ponoći, malo se družimo s njim i na spavanjac jer ujutro zbilja “ranom zorom” krećemo na Ivine vodice.

5.dan    Struge-Vaganski vrh-Ivine vodice-Mala Paklenica-Seline

Brzinska jutarnja kavica, bježimo dok Žuti još spava jer ako se probudi - raspričat ćemo se i nećemo skoro krenuti. Na Marasovcu točimo hladnu vodu i Krunina mantra se ponavlja sve više i češce kako se približavamo Vaganskom vrhu:”Ovo mi je najljepša staza koju sam vidio u životu, ovo mi je…” Sunce nas ni danas nimalo ne štedi.I dalje nemilice prži, na nebo doluta pokoji stidljivi, bijeli, pahuljasti oblačak.Stazica pod našim nogama se izmjenjuje od travnate posute tisućama cvijetica i cvjetuljaka u stjenovitu. Utapamo se u moru klekovine uživajući u njenom mirisu…Ovdje gore sve miriši, čak i kamen. Za poludjeti od miline! Na Vaganskom vrhu-gablec,naslikavanje,bez riječi gledamo oko sebe,pogled puca na sve strane:more,Lika,vrhovi Gorskog Kotara…Punih želudaca spuštamo se prema Ivinim vodicama,Kruninoj mantri nikad kraja…No,ostatak ekipe ima svoju:”Jedva čekam hladnu pivicu sutra pred trgovinom!” u ovom trenutku civilizaciji tako daleko da imam osjećaj da dolje nećemo stići dva dana.U misli nam se uvlači to hladno piće. I nikako da ih napusti.Gledamo kartu,13 je sati,Slavko procjenjuje da imamo vremena stići dolje do mraka. Plan je bio prenoćiti na Ivinim vodicama, ali zašto ne bi bilo komplicirano kad može? Nakon odluka da idemo dolje, ravno na more svi veselo skakuću s novim elanom i hladnom pivicom u mislima. Nema više slikanja-Kruno je “ubio” baterije u fotiću pa zbilja jurimo naprijed.

U skloništu na Ivinim vodicama ponovo srećemo Vuku (čudni su putevi…), kratko popričamo s njim i trk prema Maloj Paklenici i moru. Lakše reći nego napraviti naime staza po kojoj hodamo nam je nepoznata, tj.nitko od nas ju nije vidio pa svako malo zastajkujemo, divimo se prirodi oko sebe, navirujemo se na križanjima praveći planove za buduće izlete. U kanjonu Male Paklenice Dominik i Kruno ostaju bez riječi od ljepote, Kruno plače nad svojim fotićem. Tako mu i treba kad nije htio prestati slikati! Ali sad je još više učvrstio odluku da će ponoviti izlet, barem ovaj zadnji dan. Unutra je kao u kotlu, neopisivo vruće i sparno. Noge i ruke nas polako “izdaju”, a meni u glavi jedna misao:”Samo da izađemo iz kanjona prije mraka i ne daj Bože da naletimo na medvjeda!” Ako do toga dođe, ja znam da bježati nemam snage, a njemu kako drago!

Izlazimo na magistralu već u debelom mraku. Trgovine više ne rade, ali zato radi benzinska! Pivica je hladna, uživamo u svakoj sekundi u njoj, zvjezdanom nebu na plaži, prepričavamo doživljaje smijući se do dugo u noć. FOTOGRAFIJE U GALERIJI

Divan je Žumberak kraj.....lijepa 2 dana Yeti je proveo u Žumberku. Uputili smo se na izlet i prvi dan odsjeli smo u kleti mog bratića, napravili plan i obišli tri točke.
Prvo smo odlučili posjetiti Kravljak, malo selo od 2-3 kuće, kroz Kravljak krenuli smo laganim hodom prema Tuščak Gradu, od samog Tuščaka ostale su ruševine kule no dobra lokacija za predah.
Druga točka puta bio nam je odlazak iz Kravljaka na vrh Kičer, vrlo smiješno je to što se sam vrh nalazi na šumskoj cesti gdje su ljudi vozili drva dok smo došli, sam efekat vrha je za nasmijat se jer se nalazi na običnom putu.
Treća točka bio je obilazak Kapele Svetog Nikole te odlazak na vrh Ravnice. Same Ravnice nisu markirane te samo tražili put kroz šumu :) Nakon borbe s granama i drvećem, došli smo na livadu koja je sami vrh i zove se Ravnice, livada je vrlo lijepa, mirno mjesto gdje smo opet uzeli pauzu.
Nakon pauze, odlučili smo se vratiti u klet ,a tamo je moj bratić sa svojom ekipom pripremio gulaš te se noć odužila uz koju čašicu :
Drugi dan, rano jutarnje buđenje, ispija se kava te odlazak u Dragošje :D Sve je kao u seriji, a gostiona „Kod Đuke“ u funkciji. Nakon razgledavanja cijelog Dragošja lagano smo se uputili prema Moslavini.FOTOGRAFIJE U GALERIJI