Planinarsko društvo Yeti

__

.                  OCJENJIVAČKI ŽIRI       .                                                             . UZ VATRICU    .

__

.                             NA STAZI             .                                              . ZALEĐENI JANKOVAČKI SLAP      .

NA FESTIVALU BRILJIRALI BJELOVARČANI I SLATINČANI

Prva mjesta osvojili su Bjelovarčani i Slatinčani

U subotu, 29. siječnja 2011. je po petnaesti put održan Planinarski foto-dia festival u Đurđenovcu. Festival se od prošle godine odvija krajem siječnja tako da se poklapa sa godišnjicom društva – iako je to vrijeme godišnjih skupština, praksa pokazuje da je termin prikladniji od prethodnog, koji je bio prvi vikend u prosincu. Uz goste iz desetak plani-narskih društava diljem Hrvatske stiglo je i jedanaest planinara iz Zenice iz susjedne BIH.

Ove nas je godine posebno iznenadio rekordan broj posjetitelja.

Na izložbu je pristiglo 12 radova sa po 13 fotografija, dok je na projekciji prikazano 18 kompleta, od kojih je samo jedan bio izvan konkurencije – u kategoriji "veterana". Zlatko Tomšić iz Orahovice je napunio pedeset godina planinarskog staža i tim povodom postao naš prvi veteran planinarstva na festivalu. Izložba i projekcija su opet održane u holu Osnovne škole J.J.Strossmayera.

Najuspješniji uradak na izložbi poslala je Nikolina Tomić iz Slatine, na temu: Šetnja Slatinskim prigorjem. Drugo mjesto pripalo je Zdenku Kovaču iz Belišća, sa naslovom: Po Čvrsnici i Čabulji. Treće mjesto je pripalo Slavku Lupoglavcu iz Kutine, a naziv teme je: Na Bitoraju. Dok su se za izložbu slale fotografije snimljene na evropskom tlu, za projekciju su stizali uradci iz svih krajeva svijeta – od daleke Patagonije do Kilimandžara i Pamira. Prvo mjesto je pripalo Zvonku Čamiloviću iz Bjelovara, sa temom: Sahara. Drugo mjesto je Osvojio Jasmin Sadiković iz Osijeka sa temom: Visoko iznad afričkih oblaka – Kilimanjaro. Treće mjesto je pripalo Miši Nicingeru iz Slatine, na temu: Međunarodni dan planina 2009. Tako su Slatinčani  na svom drugom nastupu na festivalu pokazali zavidnu kvalitetu svojih fotografija, ali svim sudionicima treba odati priznanje da su fotografije vrlo kvalitetne i da vjerno dočaravaju planinski prostor i planinare na izletu.

Drugi dan festivala i dana Društva je obilježen izletom na Jankovac. Do ovog vrlo atraktivnog izletišta došlo se preko grebena Sokoline, a uz razgledavanje slapa, najvažniji dio izleta je bio druženje uz vatru.

Idući festival će biti 28. i 29. siječnja 2012. godine.                           ANTUN KASAPOVIĆ - ČUPO

FOTOGRAFIJE MOŽETE POGLEDATI U GALERIJI SLIKA.

Prekrasno vrijeme izmamilo nas je van pa smo obišli Belu Crkvu i Vis i kao uvijek pekli špek i kobasice.  FOTKE U GALERIJI.

Tradicionalan izlet za Tri kralja u G.Kotar je bio neizvediv iz raznih razloga. Kao i uvijek do sad – svaki takav naš izlet završava na Mališčaku jer smo se zaljubili u to sklonište i ljude koji su ga sagradili. Tako smo se odlučili na laganu posjetu Jankovcu i slikanje zaleđenog slapa u društvu naših  prijatelja Čupe i Željke. Krenuli smo iz Velike prema Trišnjici ali nas je iznenadila gadno zaleđena cesta. Jedva smo uspjeli izgurati auto i  ostaviti ga na sigurnom. Nakon kratkog dogovora odlučujemo i odustajemo od Jankovca,jer večeras nam,po mraku dolazi ostatak ekipe od 8 ljudi iz Kutine. Ako se mi ovdje nismo uspjeli probiti cestom – tko zna kakva je cesta koja vodi na Mališčak?! U našoj ekipi ima par početnika planinara i ne želimo da im se planina zamjeri. Kao što smo i očekivali,nakon nekih 3 km. od kamenoloma iznad Velike – SRANJE! Nas četvero u autu,prvi zaleđeni dio ceste i malo nam je nedostajalo da završimo u provaliji. Bilo je i onih koji su se kao u akcijskim filmovima bacali na led iz auta. Moram priznati da taj osjećaj nikome ne bi poželjela! Uz malkoc  telefoniranja,koje nam je iz Velike dovelo Josipa u pomoć i puno više razbijanja leda oko kotača našeg ljubimca,te ručno premještanje istog u iskopani jarak u ledu – napokon smo na sigurnom. Ljudi planinare na svojim nogama pa tako i mi odlučismo i uz pomoć prijatelja vraćamo aute u podnožje i u prenatrpanim ruksacima krećemo na Mališčak preko Pliša. Čupo i Željka se,nakon gableca vraćaju kući,nas dvoje ostajemo sami,kuhamo lončinu graha sa buncekom i kiselim kupusom. Malo iza ponoći,hrabra ekipa naših prijatelja napokon stiže. Sreći i veselju nema kraja,oni nama prepričavaju svoje doživljaje,a mi njima svoje…I sve to traje do ranih jutarnjih sati. Pozdravljamo svitanje novog dana i nakon kratkog spavanja idemo na Ivačku glavu. Vrijeme nam baš i nije naklonjeno,oko nas teški sivi oblaci i uspavana šuma… Baš nas briga – ekipa je vrhunska i baš nam je lijepo! Na povratku, put malo presijecamo i na trenutak ne znamo gdje smo , ali na kraju ipak pronalazimo put do skloništa te naše Nikoline i Tomeka koji nas čekaju  sa svim onim  blagodatima doma koje nalazimo kad se vraćamo kući svojoj majci. Ponavlja se  prethodna večer,ložimo vatricu ispred skloništa – na štapu pečemo kobase i slaninu,družimo se do dugo u noć…pjevamo…smijemo se…jer planina nas ipak voli…! A Bog zna koliko mi nju volimo!!!!!!   FOTOGRAFIJE U GALERIJI.

Prvi izlet ove godine pa na granicu ! FOTKE U GALERIJI !

-Ivanšćica,Ivanščica…ma reći ću Ivančica,onako trgam jezik.Da ivančica,zagorska ljepotica,prvi put idem na nju.Spremna već prije 6,vani minus preko nekoliko,mrak.Čekam kuma i kuma moga kuma da dođu po mene.Točni su u 6:00 stižu,drijemam u autu,promatram mjesta krajičkom oka,lagano sviće…i odjednom puko je dan suncem obasjan : )…

Stigli u Ivanec ,samo još parkiramo i pokret.Malo smo teže našli parking,ali bitno da smo uspjeli.Počelo je puhati i snijeg u facu nositi…kapa ,šal,rukavice,ruksaci se navlače,to je to zabarikadirani i pokret.

Penjanje,susrećemo dosta ljudi idu gore-dolje kao na pokretnoj traci.Oni što se spuštaju govore nam : Gore vam je grdo puše 10 puta jače nego tu.Razmišljam,penjem se,noge bole ali pogled prekrasan i mislim si pa ovo je poput Gorskog Kotara,nisam znala ne poznajem Ivančicu.Upijam očima njezinu šumu,stopalima tražim uporište na njenoj kori što smo bliže domu sve jače i jače puše,noge nesigurne trebaju mi štapovi.Kumovi paze na mene,pokazuju svu ljepotu i humanost planinarstva pronalaze štapove,ja dobivam jedan i pikam…dolazi taj dio,vjetar kao da je poludio snjeg koji brije po faci bode poput tisuće iglica,utrnule mi ruke i noge i faca i sva sam utrnula.Kumovi mi nešto govore ja ih nečujem samo vidim kroz suzne oči kako mašu rukama…aha,da moramo što prije maknut se s tog vjetra.Pikamo ,pikamo lagano sa drvenim kolcima ko tri Gandalfa. Vidim oznake viknem glasno:Jel tu sad  kućica?! Kumovi u jedan glas:Da!! Vjetar i dalje ko lud,al čak smo se malo i poslikali.I evo kućice lijepe ostatak ekipe nas čeka tamo.Oni su otišli dan ranije.Ulazim unutra mokra ali sretna, pozdravljam se.Puno ljudi,dolaze i odlaze,zbog čestog otvaranja vrata i nije baš toplo unutra.Morat ćemo ubrzo krenuti nazad jel smo mokri.O čaj,o fini čaj,pijuckam ga i držim šalicu u rukama poput svetog  grala.Jedemo,pijuckamo bla,bla,bla i da ohladili se već,vrijeme je da se krene.O daaaaa,spuštanje i to drugim putem gdje nema onog nemilosrdnog vjetra sa bodljama.Ju-hu,milina,nas sedam točnije :Boki,Krešo,Mario,Miro,Sluka,Deni i ja trčkaramo kroz predivnu šumu obasjanu suncem(više na guzici nego na nogama,to za mene vrijedi najviše).Padamo ko kruške,pucamo od smijeha i nakon svega toga predivnoga zaboravih na zločesti vjetar,na suze u očima,utrnuće face i ostaloga.Stigli smo dolje,bilo je lijepo,mašem Ivančici i govorim joj: Sada te bar malo poznajem ljepotice i nisam znala da i ti kao Bitoraj možeš burna biti.