Planinarsko društvo Yeti

Kuća mi je puna ljudi,svi se nestrpljivo prešetavamo po njoj dok čekamo dvojicu iz naše ekipe da napokon završe s radnim vremenom. Ubacujemo njihove ruksake u kombi i via Istra. Kombi,pun ko čep veselo poskakuje i uz male tehničke poteškoće na samom početku(da nam slučajno ne bi bilo dosadno) juri kao strijela po auto-cesti. U njemu,napokon,na moje veliko veselje ima 4 cure,juuuhhu-nisam sama. Dečki nas zabavljaju više nego bi trebali jer su se gemišti oteli kontroli. Pala je i pjesma.

U Istru stižemo pred sami mrak. Klopa i pijača,po dobrom starom običaju i druženje do dugo u noć. Opet će se biti teško dići se ujutro,ali to nam nije ništa strano.

Jutro sviće i nismo se ni snašli sunce već nemilice prži. Mi cure cvilimo jer-plaža nam je bliže nego planina. Dečki nas tješe i obećavaju nam brz povratak i hladan Radler na plaži. I tako,ne baš pune entuzijazma krećemo iz Duge Uvale put Brseča pa na vrh Sisol.

U trgovini se opskrbljujemo hladnom vodom i nezaobilaznom „pivicom za na vrhu“. Domaći ljudi nas upozoravaju na poskoke(taman smo ih zaboravili)pa hodamo stazom uz malo više opreza. No uz razgovor,smijeh i pjesmu misli o poskoku spremamo u neki daleki dio mozga. Tu nam uvelike pomaže ljepota prirode oko nas. Stazica je prekrasna;dobar dio je kroz šumu pa se svakoj hladovini veselimo kao mala djeca. Svako malo se okrećem i bacam pogled na plavetnilo našeg mora,zastajkujemo,slikamo,udišemo njegov slani miris pomiješan s mirisom bora,vrućeg kamena i mirisne livadske trave.

Ubrzo zaboravljam naš plavi Jadran. Pažnju mi odvlači stazica koja vijuga ispred nas,nastaje u šumarku,skriva se iza stijene da bi opet negdje na livadi razveselila moje oči i umorne noge. Oduvijek su mi livade bile draže. Volim hodati po njima,diviti se cvijeću,udisati njihov miris,naviriti se iza svakog grma i stijene jer nikad neznaš što ćeš tamo ugledati.

Opet me Istra ugodno iznenadila, šuma i količina zelenila me nisu tako jako zbunili kao pogled sa grebena prema unutrašnjosti Istre. Svi smo ostali zatečeni vidjevši ljepotu Čepičkog polja. Da mi je netko pokazao sliku tog dijela sa sigurnošću bi rekla da je to moja Slavonska ravnica. Sami vrh Sisola je u šumi pa mi je bilo drago što smo prije njega skrenuli na susjedni vrh Šikavac. Kratki odmor na vrhu,gablec i lagano se spuštamo prema dolje. Ugledavši more-nema više laganog povratka. Sjurili smo se do Brseča kao da nas gone svi vrazi ovog svijeta u želji da se čim prije rashladimo u moru. Jedino što nas je usporilo bio je nesretni susret naše Nikoline sa krdom ovaca koje su iz tko zna kojeg razloga trčale za njom(ili je ona trčala ispred njih) Nisam sigurna!

Kupanje u Dugoj Uvali i obećani Radler nama curama je tu i naša avantura se bliži kraju. Navečer roštiljamo u bazi,pretresamo događaje smijući se doživljajima toga dana. Padaju prijedlozi za sljedeći izlet , a ja sa sjetom pomislim na naše dečke koji su na Velebitu i nadam se da ću i ja ubrzo tamo jer on mi je ipak najdraži…..

FOTOGRAFIJE U GALERIJI SLIKA

Krenuli smo 22.06.11 nabrijani na Crnopac i stazu Malog Princa,niže prijevoja Prezida nadobudno  autom prema gore, ali odustali nakon 100m (ne adekvatna oprema-auto NIZAK. Ostavili auto ipak na glavnoj cesti i priuštili si 2h hoda više.Krenuli u 9 h od auta, a uz male prepreke na putu kod skloništa smo bili u 11h .Poslje kraćeg odmora krenuli smo na čarobnu stazu „Malog Princa“ , ekipa je to odradila bez imalo problema-HURAAAA..... Uz vrhunski doživljaj spuštanja u „Zdenkovu Jamu“ gdje smo si natankali malo vode iz kamena,nismo se pokolebali ni na „kičmi“, sreli smo ekipu iz Zg-a koja se patila sa pesima uz svaki uspon.Putem staze odlučili smo da će to biti dosta s obzirom da se moramo još spustiti do Prezida.Kod renovirane „Tatekove Kolibe“ malo  smo si  prezalogajili (ko krave) pa teškim korakom prema autu gdje smo bili u 17 h i kao ponositi planinari „PD Yeti-a“   uputili se u novu avanturu...(more)...

FOTOGRAFIJE U GALERIJI SLIKA.

Nakon kratkog dogovora Miro, Mario i ja krećemo prema Južnom Velebitu. Plan nam je da obiđemo dio VPP i okolne vrhove na koje stignemo. 22. lipnja krećemo prema Gospiću i  vozimo se u smjeru Karlobaga do Brušana, pa lijevo za Rizvanušu i onda nekih 6,5 km do križanja (lijevo prema Visočici, desno prema Jelovoj Ruji), mi prema Š. Kć. Jelovoj Ruji, gdje ostavljamo auto pa prvi dio prolazimo po cesti za Panos, pa na marki skrećemo  prema Pl. skl. „Šugarska duliba“. Slijedi pješačenje kroz bukovu šumu, a kod zanimljive kamene gromade uz stazu izlazimo na greben sa kojeg se otvaraju vidici prema moru. Sreli smo putem ekipu iz Zagreba koja se pripremala za obnovu markacija oko Šugarske dulibe. Nakon laganih 3 sata hoda dolazimo do Pl. skl. „Šugarska duliba“, gdje se malo odmaramo pa krećemo prema V. Stolcu 1406 m n/v gdje zauzimamo pozicije za popodnevni odmor. Nakon dobrih dva sata dremanja polako ali nevoljko se spuštamo prema Pl. skl. gdje vlada totalna gužva (dvadesetak planinara i desetak lovaca) tako da polovica spava vani a pola u skloništu. Ujutro 23. lipnja među zadnjima ali jedini krećemo prema Pl. skl. „Tatekovoj kolibi“, usput obilazimo Panos 1258 m n/v gdje razgledavamo ruševni objekt JNA koji se nalazi na prekrasnom mjestu za Pl. dom. Nastavljamo strmom i kamenitom stazom prema Stapu gdje dolazimo za nekoliko sati uz visoku temperaturu zraka tako da ostatak dane Miro i ja provodimo izležavanjem, dok Mario kuha čaroban grah za koji mu je trebalo punih 5 sati i 33 minute (bio je izvrstan  čak je i Mimu nadmašio). Ujutro 24. krećemo prema Debelom Kuku pa Pl. stazom 1e prema autu na Jelovoj Ruji, staza je čist OK. Nakon dolaska do auta krećemo prema Visičici visokoj 1617 m n/v. Dio puta prolazimo autom, ostavljamo ga na zadnjoj sepertini za Visočicu, pa idemo u pohod da Miro ponovo nakon dvadeset godina kroči na Visočicu, što nam je uspjelo za cca sat vremena. Kratak odmor i vraćamo se prema autu pa na Baške Oštarije (Ht. Velebno) na Velebitsko pivo.

Rano ujutro 05. lipnja krećemo Marijo, Bartol, Krešo i ja prema Velikoj Kapeli preko Ogulina, Jasenka na Samarske stijene.

Auto ostavljamo na 13. kilometru pa lagano prema Ratkovom skloništu. Kratak odmor kod Ratkovog na kojem se dogovaramo i definiramo put -  prvo prema Zubu na lagano alpinističko zagrijavanje, pa nazad prema Ratkovom pa prema Vihoraškom putu i Bijelim stijenama. Put nam je zanimljiv jer smo svi po prvi puta na ovom terenu.

Iako  sa svih strana stižu kišni oblaci i čuje se grmljavina, nas vrijeme mazi cijeli dan.  Sunce lagano grije, no  jaka sparina u šumi nas brzo umara te često uzimamo odmore koje koristimo za bolje razgledavanje Bijelih stijena. Usput  se penjemo na Boce, izviđamo teren, idemo  prema vrhu Bijelih stijena  i  spuštamo se do Pl. k. „Bijele stijene“. Tu ručamo,  pa punog želuca krećemo na brdo nazad prema Bocama. Skrećemo prema Vratima da bi došli na makadamsku cestu koja vodi preko Marinog groba do13. kilometra gdje smo ostavili auto.

Na povratku stajemo  u Jasenak na zasluženo osvježenje  i mali odmor na kojem smo se svi složili da je ovo bio jedan od boljih jednodnevnih planinarskih izleta.

Ovaj vikend upoznala sam se sa još jednim prelijepim dijelom drage naše domovine, Velebitom. Iako smo na put krenuli sa određenom dozom skeptičnosti koju nam je unijela najavljena vremenska prognoza, velebitski Sv. Ivan (naša polazišna točka) dočekao nas je obasjan suncem. Sreća nas  je pratila i putem preko Debelog brda gdje nam je klimu glumio blagi povjetarac olakšavajući nam uspon vijugavom stazom. Uz blaga zastajkivanja „radi ljepšeg  pogleda“ stigli smo na vrh brda gdje smo napravili malu pauzu prije kretanja na cilj- Dušice. Nakon pauze Dušice su došle vrlo brzo. Malo nas je iznenadilo zapušteno stanje skloništa, ali to razočarenje ubrzo je otklonila „obitelj Puhić“ (gđa. i gdin. Puh, sa troje male dječice) koja nam je drage volje ustupila prostor za noćenje. Još jedno neugodno iznenađenje pružio nam je izvor vode. Izvor za koji smo čuli i koji se nalazi u blizini skloništa nije markiran pa je malo potrajalo dok su ga dečki našli. Obzirom da je i to bilo riješeno uslijedila je klasika: vatrica, kava, pokoji gemišt i bambus, gulaš i spavanje.

Za drugi dan plan je bio uspon na Sv. Brdo, ali su nas oblaci koji su se nad njim nadvili natjerali da promijenimo plan. Spustili smo se do Starigrada odakle smo putem preko Karlobaga krenuli prema Baškim Oštarijama. Uz navedenu cestu nalazi se spomenik Kubus te nismo odoljeli da ne zastanemo i pogledamo ga izbliza (barem neki od nas). Kako se već polako spuštala noć odlučili smo prenoćiti u Planinarskoj kući „Vila Velebita“. Iako je dom bio zatvoren to nas nije omelo da razapnemo šator u njegovu dvorištu. Odluka se pokazala jako dobrom jer smo iduće jutro u istom dvorištu upoznali nekolicinu ljudi iz GSS-a Gospić. Pružili su nam iskrenu gostoljubivost (hvala im), kao da se znamo već godinama. Nakon čavrljanja, kave i male zakuske uputili smo se prema dijelu Dabarskih kukova, stijeni Kiza. Na Kizi je naš vodič Slavko široko znanje o alpinizmu teorijom i praksom prenosio našem suputniku Silviu (budućem alpinistu). Nažalost, to je bio zadnji dan druženja sa Velebitom te smo ga ushićena ,ali i teška srca napustili razmišljajući kada ćemo se opet družiti.

FOTOGRAFIJE U GALERIJI SLIKA.