|
 Kolovratske stijene, život je lijep
Eto da i ja, Marija, nova članica planinarskog društva Yeti stavim na papir svoj dojam o prvoj „avanturi“ planinarenja.
Kolovratske stijene, nikad čula, nikad pomislila vidjeti, a kamoli „osjetiti“.....
Spremna izazova, početničkog adrenalina, na brzoj kavi sa Krunom, kako se kaže „pet do dvanaest“ odlučila reći „Da, da idem“. Na brzinu odjurila u šoping, trgovine samo što se ne zatvore, nazvala frenda, posudila ruksak vreću za spavanje (koja je bila skoro veće od ruksaka) i sa velikim veseljem počela se spremati.
To spremanje bilo je skroz drugačije od onog kada se spremam za neku utrku, ovo zbilja umara , treba mi ovo, treba mi ono...a ja nova u tome i odmah na dva dana, ajmeeee...strka u glavi, no spremila sam se.....čak do 2h ujutro.
Krenuli smo u 5:15, četiri mušketira; Kruno, Mario A., Mario S., pas Medo i ja, manjina .
Sam put je bio super, zezancija, u meni neki žmarci jer ja u opće u stvari i ne znam gdje idem niti šta me čeka. Planinarenje, mislim si hodat ću prema nekom vrhu i spustit se, nešto slično Moslavačkoj gori koju smo obilazili tjedan prije, poslikat se malo, zavrtiti neki roštilj, kobasice i krenut doma ...
Parkirali smo auto kraj Planinarske kuće STALAK, s obzirom da onu glavnu cestu, koja bi nas odvela do samog prenoćišta, nismo pronašli (što je meni u stvari odgovaralo, pa jer planinarimo ili ne, kakva vožnja od točke A do točke B )
Stavili ruksake na leđa, sredili se, namirisali i krenuli put prema smještaju, stijenama...za mene krenuli u nepoznato.
Tih prvih dva sata do smještaja bilo je doslovno ovako, „red slikanja, red pauze, red rakije, red gemišta, red slikanja...“i tako u krug...sa iščekivanjem gdje to idem.
Došetali smo do prve kućice „Dobro došli dragi prijatelji“ i kao na vašaru, sve raspružili što je tko ponesao od hrane i obavili „skroman“ gablec, popili koji sok i krenuli prema Zelenoj kući tj. skloništu, našem smještaju.
Polako smo stigli, ugledali svašta lijepoga , svatko se uhvatio nekog posla i na brzinu kučicu doveli u red.
Popili finu kavu, uzeli osnovne stvari i krenuli prema Kolovratskim stijenama.
E tu sad počinje moja avantura.......penjanje do samih stijena kroz šumu, strmu šumu...pa opet, red rakije, red gemišta........koji sam ja uredno preskakala, kao da sam znala šta me čekam, jer spuštati se niz Kolovratske stijene, bio bi mi još gori horor da sam bilo šta konzumirala
Vrijeme idealno (kako kažu ovi iskusni planinari), Mario A. lud sa slikanjem i provalama, Kruno u svom filmu i već na otvorenju svoje izložbe, Mario S. sa Medom vodi razgovor šta će biti kad dođe doma , a ja, ja samo čekam da se popnem tamo gdje sam krenula.....
Popeli smo se na vrh, tamo naravno idila....od onog vjetra koji je puhao kao lud, do ne znam ni sama kud sam gledala , zaboravila sam...dečki su govorili šta je gdje, a ja sam to sve zaboravila od straha koji je odjednom nastao uslijed silaženja, spuštanja tzv. Krampusovim putem.
Bio je to zaista adrenalin koji nisam osjetila nikad u svim ovim godinama moga sporta. Odjednom me ulovila panika, strah, nikad kraj te jeb**** Krampusove staze.
Tu moram pohvaliti trojac svojim vodiča, zaštitara, kuhara.... koji su me ohrabrivali tj. davali mi ohrabrenje na pojedinim, za mene strašnim i opasnim dijelovima te K.staze.... zaista, bez njih bi ovo bilo teško proći...ipak sam nova u svemu tome i nisam mislila da će biti ovako „ludo i opasno“, stvarno nisam znala šta će me dočekati....
Na dosta opasnom (opet kažem, za mene) djelu one šipke koje su postavljene kao pomoćne za prijeći na dr.stranu stijene, su bile točka na „I“. Morala sam stat, uzet od svog „spasitelja“ Maria malo šećera, vode .... dok su oni opušteno uz rakijicu uzimali predah, ajme.....svaka čast.
To spuštanje trajalo je i trajalo.....no uspjeli smo, tj., uspjela sam....znam ja i svjesna sam ja da je njima to mačji kašalj, ali vjerujte mi, pitam se i sama koji me vrag na to tjerao, no nije žao ni sekunde, ponovila bi opet sve ponovno.
Uslijedilo je druženje uz fini roštilji i sve što je potrebno za dobru atmosferu.
Dan danas kad gledam slike i sjetim se tog svog prvog puta kao planinarka, avanture koja je bila nezaboravna, samo kažem, život je lijep, sve te provalije, opasno preskakanje sa jedne stijene na drugu, sve je to meni novo i jako različito od mojih utrka, polu maratona, TKD i te vrste adrenalina koji sport pruža svaki za sebe...
Ha, a doma....doma nisam nikom ni pokazivala slike jer sam bila „na planinarenju, po šumi hodala, vidjela puno razl.drveća, životinja“ i naravno, jedva čekaju da odem opet na takvo nešto jer priroda je divna Marija.
Hvala još jednom dečkima što su me zaista čuvali, pazili i što se pored njih nisam osjećala kao uljez, niti kao neki višak...što je za stranca koji je tek došao, ponekad i nezgodno.
Veselim se slijedećem „izazovu“ i druženju....ako me vodite naravno....
Pozdrav svima od Mažarke...
p.s.
A šta mogu pričat u snu ti dečki, a tek koji koncert sam imala dok su spavali.......prozori su popucali. FOTOGRAFIJE U GALERIJI SLIKA
|
