Planinarsko društvo Yeti

Poslje toliko godina mog slušanja i išćekivanja „Velike Planine“krenuli smo iz Kutine 19.08.11 negdje oko jedan sat prema Velebitu,druga ekipa par sati ranije u drugom autu s namjerom da se nađemo u Starigradu.Uz put smo pokupili još jednog „starog“ člana u Sisku koji je morao odraditi prijepodnevnu šihtu.Stigli smo u Starigrad oko 16:30 h te se našli sa ostatkom ekipe ispred „marketa Toni“ i popili si, svako nešto, kako bi dogovorili predstojeći nam uspon.Nakon malog odmora i dogovora krenuli smo autima prema Velikom Rujnu.Putem sam se divio pogledu,stjenama i visokim  vrhovima ,neznajući da je to tek početak razglednice iz moje mašte,nametne se pitanje-može li lijepše????Na Veliko Rujno smo stigli oko 18 h i počeli se spremati za put na Struge.Kada smo se spremili i pojeli  malo kolača (ili je to bila Mimina rođendanska torta-šta god??),popili nešto hladnih napitaka (neko pivu  ,a neko sok,ili vodu) krenuli smo u 18:34h prema Strugama.Prvo smo prolazili kroz borovu šumu,koja je dobrim dijelom izgorila prije par godina „bolesnim naumom jednog suludog uma“-kako kaže moj otac,do vidikovca gdje se vidjelo cijelo Rujno.Tamo smo se malo odmorili i nastavili dalje.Uskoro nas je i uhvatio mrak(bilo je vrlo zanimljivo hodati po mraku  sa lampama-novo iskustvo).Na Buljmi nas je dočekao vjetar koji nas je dobrano rashladio i nije prestao puhati sve dok se nismo spustili 50m niže prema Strugama.Kada smo stigli na Struge odložili smo stvari i večerali, a zatim smo postavili šatore za spavanje  jer nije bilo mjesta u skloništu.Sljedećeg jutra morali smo  pomaknuti šatore jer smo naš noćni bivak postavili  na boćalištu ,a upravo se spremala ekipa da krene sa svojim sada već tradicionalnim turnirom u boćanju na 1400 m nadmorske visine.Nakon doručka krenuli smo k Marasovacu natočiti vode pa zatim na Vaganski vrh.Uz bunker iz domovinskog rata jako me se dojmilo  Babino jezero koje je bilo puno vode naspram sve suše ,krša i goleti koja nas je okruživala.Putem do vrha stalno smo se premišljali hoćemo li ili nećemo na povratku do Zoraničeva Vrha ali kako kaže jedna „stara“ planinarka „uvijek trebaš nešto namjerno izostaviti kako bi imao razloga da se drugi put vratiš“ (Mima).Stigavši na Vaganski vrh jeli smo,naslikavali se i zasluženo odmarali  ,a pogled je bio u najmanju ruku čaroban ili toliko uzbudljiv da na trenutak oduzima dah,pa ipak sam na najvišljoj točci Velebita.Tjekom povratka uživali smo u divljim jagodama i malinama koje su bile toliko ukusne, za koje ne znam dali je to radi divljine u kojoj rastu ili mojeg dojma pod kojim sam se nalazio od te prekrasne planine.Vrativši se na Struge u posljepodnevnim satima,već se  odigravao  turnir u bočanju koji je trajao sve do u noć.Nakon ručka smo se družili i gledali bočanje ,a ekipa sa bočališta je bila tako vesela da smo se svi nasmijavali njihovim doskočicama i sitnim dogodovšinama.Moj tata kaže da su „gledali kao iz tuđe glave“,valjda od malinovca kojeg su stalno pili.Navečer smo premjestili šatore nazad na igralište (iako je netko spavao u sjeniku kobile Bibe) ,ali i to je bolje nego pod „mamom bukvom“ te se uz gitaru sa veselom ekipom družili dugo u noć.Sljedećeg jutra krenuli smo preko Buljme prema Velikom Rujnu gdje smo malo detaljnije pogledali jamu Golubinku,okrijepili,odmorili,presvukli pa krenuli prema plaži u Selinama.Na plaži smo se malo kupali,jeli i već pomalo počeli razgovore o novim destinacijama-treba vamo,treba tamo...a čekao nas je put za Kutinu.Na kraju moram vam dati odgovor na ono moje pitanje sa početka ove avanture: „Da, može ljepše, ali u srcu Velebita,Velebita koji je tako lijep i uzbudljiv gdje svaki pogled iznova daje jednu novu razglednicu“, te bi svatko  tko voli prirodu i planinu trebao barem jedanput otići na Velebit i doživjeti moju čaroliju.

Jan 13g.

13. kolovoza 2011. Boris, Bartol i ja krećemo iz mjesta Malga Saisera 1004 m koje se nalazi pored Valbrune (Italija) gdje ostavljamo auto. Dolazimo do bivaka Stuparich 1587 m gdje imamo mali odmor i dogovaramo kako dalje jer vrijeme baš i ne obećava previše. Ne dozvoljavamo da nas vrijeme uplaši i ipak krećemo preko ferrate Via Amalia (u većini literature ocjenjena kao jedna od 4 najtežih u Julijskim alpama) na južnu stranu visoravni Montaža gdje dolazimo do bivaka Suringar koji se nalazi na 2400 m. Tu noćimo, bivak je mali - dva kreveta na kat i sklopivi mali stol - ali je smješten na fantastičnom mjestu sa prekrasnim pogledom.

Ujutro 14. kolovoza krećemo po Findeneggovom usjeku na vrh Montasia, drugi po visini u Julijskim alpama,  te se spuštamo po Pipanovim ljestvama u Rifugio Brazza. Cijelim putem društvo su nam radile divokoze, a u povratku nam se pridružio ludi Slovenac Janez koji ne pije, ne puši i vozi đabe, te nam je skratio put za 40-ak km - ovim putem mu se zahvaljujemo.

FOTKE U GALERIJI SLIKA.

Napokon i ja dočekah koncert u rodnom selu M.P. Thomsona.Odlučili smo se za prilaz iz Hrvaca no pred Čavoglave smo došli prekasno ,ali dovoljno da vidimo veličanstveni zalazak sunca iza brda poviše Čavoglava.Gužve na svim cestama i malim prašnjavim puteljcima te dosad neviđena kolona dokle pogled seže.Ostavljamo auto oko 2 kilometra od sela i tražimo po okolnim livadama mjesto gdje ćemo prespavati poslije koncerta te se priključujemo koloni veselih,raspjevanih ljudi i djece svih uzrasta ,a u rukama im zastave koje vijore na vjetru.Oči mi se pune suzama dok hodam iza grupe mladih iz čijih se usta ore stihovi  LIJEPA LI SI …Kako se bližimo centru sela noge mi sve više klecaju,srce mi ubrzano kuca i sve u meni treperi od uzbuđenja.Zaledila sam se vidjevši ogromne livade oko Čavoglava,svaki ravni kvadrat je bio ispunjen autima,kombijima,motorima…O koncertu i osjećaju kako je biti u mnoštvu od 100 000 ljudi je teško pisati,treba doći tamo , živjeti ljubav ,RADOST i slogu sa svima oko sebe ,a nikada nisam bila  na kulturnijem koncertu !Sve lijepo kratko traje ,i jedina utjeha je bila planirani uspon na Svilaju-da i ja POGLEDAM DOLJE SA SVILAJE NA PETROVO POLJE.Dom ORLOVE STINE najveći je kojeg sam dosad vidjela u Hrvatskoj i zbilja je puno truda i ljubavi uloženo u njega.Svaka čast ekipa!Nakon lude i vrtoglave vožnje u vozilu domaćina naša avantura po Svilaji počinje.Prvi dio uspona je kroz rijetku šumu ,a dalje preko livada i stijena.Dan je prekrasan,plavo nebo posuto sa bijelim oblačićima ,a sunce nas čas grije ,čas se skriva iza oblaka ,a VJETAR S DINARE nas tu i tamo osvježava.

Pogled sa vrha Svilaje meni je osobno najljepši od svih, na sve četiri strane stotinama kilometara seže:PERUČKOJEZERO,DINARA,TROGLAV,MOSOR,BIOKOVO,VELEBIT,KOZJAK…Slikanje,gablec,pa spust do doma.U domu usamljen i tužan naš mladi domaćin Šime čeka na naš povratak.Taman je završio s poslom pa smo sjedili na terasi pod zvjezdanim nebom,uz svijetlo svijeća razmjenjujući iskustva i priče sa njim.Kao i svi planinari do sad i ja imam samo riječi hvale za te ljude u domu.

Povratak i vožnja prolaze u tišini ,svatko u svojim mislima i sa nadom da ćemo se vratiti.

FOTKE U GALERIJI SLIKA U VIDEO GALERIJI SNIMKA UŽIVO.

Nakon tjedan dana kupanja i odmaranja u kampu na Malom Lošinju odlučili smo obići jednu manje poznatu stazu do vrha Osoršćice.Put kreće iz Osora gdje je potrebno ući kroz kamp koji se zove PREKO MOSTA ,oni koji se usude ići autom ima još 5,5 kilometara makadama do rampe i malog parkinga.Nakon slaganja opreme u ruksak krećemo prema domu jako lijepom stazom i markacijama u obliku srca.Dom se nalazi na 274 m. i do njega ima pola sata laganog hoda.U domu pijemo hladno piće i razgovaramo s domarom o nastavku našeg puta.

Od doma staza ide prema vrhu te nakon 15 min. skreće desno u šumu.Polagano se spuštamo po hladovini i nakon 20 min. dolazimo do prvih stijena penjališta.Moram priznati da nisam očekivao takvu raskoš stijena i 20- tak smjerova koji su odlično pospitani.Staza nas vodi ispod stijena otprilike pola sata kada dolazimo na početak sipara.Ovdje treba obratiti pažnju na križanje –desno penjalište ,a gore po siparu idemo još 15 min. do sljedećeg križanja na kojem idemo desno.Nakon prolaza kroz makiju dolazimo do vrha jedne stijene i tu se staza lagano spušta u jedan veliki usjek.Prolazimo kroz mali šumarak i kroz granje ugledamo veličanstveni otvor špilje Vela Jama. (pronađeni su nalazi kamenog i koštanog oruđa i ostaci keramike iz mlađeg i srednjeg paleolitika (prije 35.000 g.))

Nakon dužeg razgledavanja špilje krećemo dalje ispod prekrasnih stijena 20 minuta do još jedne male spilje koja se zove M.Organac.Tu staza počinje uspon prema vršnom grebenu

prvo kroz šumicu ,a zatim izlazi na veliki sipar kojim se penjemo oštro uzbrdo do podnožja vršne stijene.Do vrha su postavljene sajle i treba pažljivo ispenjati 50 metara stijene pa nam Marko malo strahuje , ali uz našu pomoć sretno izlazi na vrh.Staza izlazi kod odašiljača gdje susrećemo strane turiste koji se čude od kuda mi to dolazimo iz provalije ,a jedan od njih nas slika s fotićem pa u  debelom hladu imamo pauzu za ručak i mali odmor.

Od odašiljača do samog vrha ima još oko 10-tak minuta po grebenu,vidici su prekrasni na sve strane, tu je i željezna kutija s žigom , a na vrhu je betonski stup i ploča.

Od vrha Televrina (588 m) do doma ima oko sat laganog spusta po ljepoj stazici s pogledima na Osor,Cres,Velebit,Učku itd.U domu opet zaslužen odmor uz hladno pivo i sok pa pozdrav sa domarom i lagani spust do auta te povratak u naš kamp na kupanje.

FOTOGRAFIJE U GALERIJI SLIKA.

Okupili smo se na jezeru Mikluška nas 20-tak planinara sa svih strana Moslavine ,a poneki su pristigli i iz Slavonije.Nakon kratkog doručka natrpali smo opremu i alat na leđa i zaputili se u naš Kanjon.Djeca su oduševljeno razgledavala stijene i slapiće dok je radna ekipa fiksirala postojeće sajle novim klinovima kako bi prolazak bio što sigurniji.Dok su djeca i dio ekipe otišli do Slapa postavljeno je još 50 metara nove sajle između Kanjona i Slapa na djelu staze gdje je velika strmina.Povratak smo imali preko štala do jezera ,a onda roštilj i kupanje u toploj vodi što je djeci bilo najveće veselje.

FOTOGRAFIJE U GALERIJI SLIKA.