Planinarsko društvo Yeti

Ponovno ista ekipa krenula je u planinarenje po Medvednici i  Hrvatskom Zagorju koje smo ostavili za zimski dio kad Miro ima više vremena, a treba voditi brigu i o kilama, kako Miro kaže da ne izgledamo kao i on. Obošli smo Kamene svate, Japac i Sušec a bilo je više nego dobro.FOTKE U GALERIJI

Miro i ja odlućili smo malo prošetati po Samoborskog gorju prije blagdana tako da se može poslje dobro jesti i piti. Obišli smo Plešivicu, Oštrc i Okić popili par  kuhanih vina u planinarskim domovina  pa lagano doma. FOTOGRAFIJE U GALERIJI

Kao  i uvijek krenuli smo rano ujutro. Ovaj put bio je to pohod na neke od poznatijih gradina/utvrda Požeške gore. Iako je šumska cesta bila mokra od nedavnih kiša i malo neravna zbog radova vrijednih šumara, kombijem smo se uspješno dovezli do Piljana.  Laganom šetnjom krenuli smo blagom uzbrdicom prema „raskrižju“ Kamen.  Još nas je grijalo jutarnje jesenje sunce kad smo stigli do prve utvrde,  Dolački grad , zbog koje smo trebali malo skrenuti s puta. Vrativši se na glavnu stazu čekala nas je strma uzbrdica do samog Kamena. Iako je to za neke od nas bio malo teži uspon, lako smo ga svladali skretavši si pažnju na poznate i nepoznate gljive kojima je šuma bila krcata. Kako nam je glavni cilj bio stići do Maksimovog hrasta, sa Kamena smo ponovo skrenuli do još jedne utvrde, Vrbova, od koje je ostalo samo par kamena kao naznaka da je utvrda nekad postojala . Tu smo napokon odlučili malo se odmoriti i okrijepiti. Osviježeni, krenuli smo opet do Kamena odakle smo se sad zaputili prema Maksimovom hrastu (najvišem vrhu Požeške gore). Sa Maksimovog hrasta je uslijedila strma nizbrdica koja nam je tada dobro došla za povratak do kombija. Cijelim putem od kombija do Maksimovog hrasta, staze su nam se ispreplitale sa Slavonskim planinarskim putem koji je izuzetno dobro markiran i sa točnim obilježjima satnice.

Drugi dan je pola ekipe odlučilo posjetiti Kamengrad, staru utvrdu Papuka. Od mjesta gdje smo ostavili auto do utvrde nam je trebalo  50 min.  sporog i strmog uspona. Markacije nisu obnavljane pa smo više puta trebali zastajkivati i dobro se ogledati okolo kako bi primijetili slijedeću markaciju. Sama utvrda je obrasla raznim žbunjem i trnjem zbog kojih ju je nemoguće cijelu obići. Očito je da je utvrda prepuštena vremenu da je uništi. Iako nas je to ražalostilo, nije nam upropastilo planinarenje jer ostala je nada da će još netko suosjećati s njom i sjetiti se osloboditi je napasti prirode. FOTKE U GALERIJI SLIKA.

Srednji i Sjeverni Velebit je najljepši u jesen kada se već u zraku osjeća miris snijega ,lišće više nije samo zeleno nego u svim bojama, a gljive rastu ko"gljive".Tako je i bilo,još nismo došli ni do skloništa ,a već su nam ruke bile pune raznih vrsta gljiva koje ćemo spremati za jelo.Novo sklonište SKORPOVAC je zbilja prekrasno uređeno i na pravoj je lokaciji za planiranje izleta na sve strane ,ali blizina ceste je veliki nedostatak i stalno je gužva. Pošto smo došli dosta kasno ,a nabrali puno gljiva, za večeru je bio gulaš iz kotlića( od gljiva ).Subota je osvanula u oblaku koji se spustio sve do skloništa,a mi po planu odlazimo na Budakovo brdo gje samo na par trenutaka imamo nekakav pogled.Pošto je kasnije gužva oko skloništa postajala sve veća,odlazimo prema Sjevernom Velebitu.Usput beremo još gljiva i pitamo se gdje ćemo završiti?Dolaskom na Apatišan oblaci su nestali i nebo se zaplavilo,u domu ima ljudi pa mi čistimo i slažemo sklonište,ložimo peć,a za večeru u zrinjevcu redaju se u tavici Rujnice,Gnojištarke,Vrganji itd.Pri povratku kući obilazimo azil za medvjede u Kutarevu.SLIKE U GALERIJI.

Pošli smo sa ciljem da naberemo gljiva za večeru pa smo gljivarenje pretvorili u pravi izlet na ovaj istočni dio Moslavačke gore.Napili se vode na Brkinom zdencu,popeli na Galovac i obišli spomenik partizanima koji pomalo propada.Na vrhu smo malo pekli kobase i špek kao i uvijek.Primjerke zbilja velikih sunčanica pogledajte u FOTOGALERIJI.