
Tri ?lana HGSS-a i moja malenkost. Nije mi jo uvijek jasno kako su mene uzeli sa sobom, valjda su se saalili zbog minulih zasluga za razvoj planinarstva u Moslavini jer, budimo realni, mojih 62,16 godina starosti se ba i nije uklapalo u tu pri?u. Ide se gotovo sa nule u Velikoj Paklenici i u jednom danu treba sa punim ruksacima do?i na Struge (1400 m) a ekipa kondiciono nabrijana naspram mojih krajnjih dometa u obliku uspona na, recimo, Benedikt.
No, u planinama je mnogo toga nepredvidljivo pa sam eto ja prvi doao na Struge a imao bi i veliku prednost da me nisu ko?ili. Ne?u vam otkriti kako je dolo do toga ali vjerujte mi na rije? - oko toga ?e se ispredati mitovi i legende za dugih ve?eri po planinarskim sklonitima.
Prvi dio puta je vie/manje etnica kroz Veliku Paklenicu do planinarskog doma, nakon doma postoji opasnost da zapnete u Rami?a dvorima jer treba sa doma?inom razmijeniti teku?a pitanja. Nakon toga vas ?eka beskrajno duga?ak uspon kroz umu prema prijevoju Buljma a onda jo kratko po planinskoj livadi do sklonita Struge.
Na Strugama smo imali sve?anu ve?eru jer je Boris ml. uz sve terete u ruksaku ponio i napacanoga mesa za rotilj. Vatru zapaliti u ovim uvjetima je nauka ali pomogla je tzv. HEPO svije?a.
Drugi dan nas je ?ekao uspon na Vaganski a bilo je planova i za Sveto Brdo ali se ispostavilo da ba i nisu uvjeti za sve planirano. Zapelo je ve? nakon dvadesetak minuta jer na Marasovcu moda ima vode ali je pod debelim slojem snijega pa ne moete do nje. Trebalo je na plinskom kuhalu otopiti dovoljno snijega da svaki ima bar po jednu bocu vode i to je odnijelo dosta vremena. Drugi problem je duboki mekani snijeg po kojem je izuzetno teko hodati a puno puta uletite i u grmlje sakriveno ispod njega. Ipak, s noge na nogu i uspjeli smo do?i na Vaganski vrh.
Boris stariji je u ruksaku donio buket umjetnog cvije?a koje smo fiksirali kamenom na vrhu a u spomen za sve poginule branitelje a posebno ?lanove planinskih postrojbi.
Procijenivi situaciju odlu?ili smo odustati od Svetog Brda i prona?i tzv. Lipu stazu za spust do planinarskog doma. Ne znam tko joj je dao naziv ali trebalo bi doti?noga tjerati svaki dan po njoj jer je dobrim djelom pokrivena siparom i jedini na?in hoda je proklizavanje (grrrrrr). Sputao se prvi mrak kada smo se dokopali doma gdje smo prespavali i drugi dan lagano do auta pa ku?i.
Jako lijep izlet, jako lijepo odabrano vrijeme prije ljetnih vru?ina a i odlazak ovako u tjednu garantira izbjegavanje guvi. Jedini je problem to je nemogu?e ponijeti toliko gemita koliko se moe popiti pa ovim putem apeliram na sve one vinogradarske mahere koji su znanjem naslijedili tekovine iz Kane Galilejske ako itko zna neku tehnologiju da se vino pretvori u prah da ga se moe nositi u neograni?enim koli?inama neka nam kae, na planini ima vode ili ima dovoljno snijega za otopiti a bilo bi prekrasno kada bi se tokom ve?eri u sklonitu ?ula re?enica - da smutim jo pet litri ili idemo spavati??????????? |